Mali princ je živio sam na planetu B612 i imao prijateljicu – ovcu. Neprestano se brinuo o njoj i nije mu padalo na pamet da ju smaže za ručak.

– Mali prinče, zašto ne pojedeš ovcu. Meso je zdravo a ovčetina jako ukusna. Otkud ti proteini? – upitao ga je netko s planeta svejeda.

– Ja jako volim svoju ovcu. Odrasli su jako čudni, kažu da vole životinje, a jedu ih. – odgovorio mu je Mali princ.

Doista, odrasli su jako čudni. Ne žele djeci reći istinu kako nastaje kobasica, omiljena salama, pašteta ili burger.

Neki dobronamjerni ljudi mi rekoše kako je čovjek rođeni mesojed i da bih svojoj djeci trebala ipak dati priliku da sama izaberu hoće li jesti meso. Tako sam ja odlučila svojoj djeci dati priliku da otkriju urođenoga mesojeda u sebi i da sama odluče hoće li jesti životinje. Pomislila sam da bi bilo fer ponuditi im što više izbora.

Najbolje mjesto za degustaciju životinja su dakako životinjske farme koje djeca rado posjećuju. Tako sam, umjesto u neki restoran, odvela djecu na jedno seosko imanje gdje su na okupu bile sve jestive domaće životinje. Djeca su mogla birati što su htjela i koliko su htjela, od piletine, puretine, svinjetine do teletine.

To jutro im namjerno nisam dala doručak kako bi rođeni mesojedi ranije osjetili glad i vođeni svojom nepogrešivom intuicijom izabrali što ili koga žele pojesti. Iako su bila jako gladna, djeca su se nekim čudom zaigrala s ovčicama. Pomno sam ih promatrala i nisam uočila kako im rastu zazubice. Naprotiv, umjesto slina i razrogačenih očiju, djeca su u kontaktu sa životinjama pokazivala izvjesnu nježnost i toplinu. Moja mlađa kći je zapravo htjela povesti ovcu doma. Kad sam joj objasnila da ovce baš i nisu prikladni kućni ljubimci, rekla je da to nije istina, jer i Mali princ ima ovcu.

Djeca su otrčkarala do brloga s malim svinjama koje su radoznalo njuškale oko njihovih nogu. Još uvijek nisam primjećivala nikakve znakove gladi kod djece a pred njima je bila najsvježija domaća svinjetina. Djeca su govorila da su svinje cool i htjele se s njima slikati. Izgledalo je da im svinjetina nije bila privlačna.

Pomislila sam da će možda htjeti probati piletinu pa sam ih odvela do kokošinjca. Ondje su pored mame kvočke pijukali žuti i smeđi pilići stari nekih mjesec dana. Djeca su oko njih radosno trčkarala oponašajući njihovo pijukanje i nestašno geganje. Dječje žlijezde slinovnice su zakazale a ja sam se već pomalo brinula kako mališani nisu ništa jeli a već je skoro podne.

Izgleda kako im svinjetina, ovčetina pa ni piletina uopće ne pašu pa sam ih odvela do štale u kojoj je bila krava s teletom misleći kako će teletina ipak aktivirati gene urođenoga mesojeda u njima. No, djeca su samo mirno promatrala kravu koja im i nije bila toliko zanimljiva jer je bila usporena i pospana.

Današnja djeca su stvarno izbirljiva. Ponudiš im cijelo životinjsko carstvo na tanjuru a oni ni da trepnu a kamoli da uhvate, zubima zgrabe, raskomadaju i pojedu nešto od ponuđene domaće hrane.

Nakon tri sata igre sa životinjama na farmi, rođeni mesojedi su povikali da su gladni ko vukovi. Kako je sad to moguće? Ako su prirodni i rođeni mesojedi, kako sami sebi ne ulove nešto, kako su slijepi pored vlastitih očiju pa ne vide da hrana hoda oko njih, samo je treba zgrabiti, očerupati, isjeckati i po želji ispeći…  Kako to uostalom i rade svi prirodni mesojedi, lav, tigar, lisica i mnogi drugi.

Rekla sam djeci da slobodno jedu sve što vide oko sebe, ali oni su me samo zbunjeno pogledali i rekli: Mama, ne budi smiješna, tu nema hrane, tu su samo životinje.

Kako su samo ova djeca lijena, kažu da su gladna ko vuk a ni da prstom mrdnu, očekuju da netko sve umjesto njih sve obavi. Kako lijepo životinje odgajaju svoju djecu. Životinjska djeca sama sebi ulove hranu i pojedu je, a ljudska samo  zapomažu da su gladna i očekuju brzu uslugu.

No, srećom, nisu samo moja djeca lijena. Primjetila sam da su se i druga djeca igrala sa životinjama, mazila ih, grlila i gnjavila od dragosti, ali začudo nitko od rođenih mesojeda nije pojeo ni jednu. Izgleda da ih roditelji nisu naučili kako se lovi i komada meso, onako kako lavica uči laviće ili mačka mačiće.

Evo, moja je savjest mirna. Nitko dobronamjeran mi ne može prigovoriti da nisam djeci dala priliku da izaberu hoće li jesti meso. Imali su takav izbor o kojem rođeni mesojedi vukovi i lisice mogu samo sanjati. Međutim, nakon našeg posjeta farmi, sve su ovce bile na broju a moji vukovi su idalje bili gladni.

Pin It on Pinterest