ISUS U LOGORU
Tata je sreo Isusa na čudnom mjestu,
nespreman, poderanih hlača s lopatom u ruci, u logoru, čudeći se kako je prošao pored stražara kako je prešao preko žice bez ijedne ogrebotine očekivao je da će doći na oblacima,uz zvuk trublje, s anđelima, kako su ga navještali, a on je došao uz zvuk kruljenja praznoga želudca i eksploziju granata
u tom svečanom trenutku u logoru
ispala je tati lopata iz ruke
geler je napravio tunel pored srca
stražari su se preobrazili u anđele
i odnijeli ga u bolnicu među ranjenike
Isus je dugo nad njim bdio i kad se
uvjerio da mu je bolje, otišao
na odlasku mu je rekao:
i kad me ne budeš vidio, bit ću tu
i oprosti im jer ne znaju što čine
tata je samo kimnuo glavom
navještaju da će se vratiti jednom,
uz zvuk trublje, u pratnji anđela,
na oblacima i da će suditi ljudima
a On zapravo nikada nije ni otišao
i sve je oprostio unaprijed svima.
DUH
Idemo trčati Laki! U zdravom je tijelu i duh zdrav! Reče jedno jutro svome psu mladić zvani Krunoslav.
Što to ja čujem? Jeza me hvata! Tako mi njuha, moj Kruno dragi spominje nekog duha!?
Čudio se Laki pas:
Zašto li moj Kruno šumom juri
a nitko živ ne lovi nas?
Trčim evo i ja u korak s njim,
iako nikakav razlog za trk ne vidim.
Miš trči kad ga mačka juri.
Zebra trči kad ju lovi lav.
Ali zašto moj Kruno bez razloga žuri,
ko da je razum izgubio zdrav.
Lopov trči kad ga goni policija,
zec trči kad ga goni lija,
ali ne razumijem od kog bježimo Kruno i ja.
Njuškam desno, njuškam lijevo,
nikog nema, nitko iz grma ne vreba.
Kako da mu objasnim da zalud trčati ne treba?
On trči koliko ga noge nose,
iako oko nas nema žive duše –
samo ptice cvrkuću i vjetrić puše.
On trči po toj pustoj šumi
ko da uteć’ hoće panteri il’ pumi.
Njuškam gore, njuškam dolje.
Nikoga nema. Ne vara me njuh!
Kad razmislim malo bolje,
jedino može biti
da nas juri onaj DUH.
DJED BOŽIĆNJAK NEMA KOME PISATI
ILI ISTINA O DJEDU BOŽIĆNJAKU
Na prvi pogled bi se reklo
da Djed Božićnjak ima posao iz snova
po nebu u saonicama leti
i spušta se kroz dimnjak s krova.
Za to je morao, dakako, ispeći
zanat dimnjačara.
No, sama škola dovoljna nije,
za takvo što moraš imati i dara.
Jedina njegova briga jest da nikoga
ne razočara.
A za to treba imati umijeće alkemičara.
Kao i svi drugi pravi heroji
Djed Božićnjak se ničeg ne boji,
čak ni kad visoko leti
i kad na vrh krova stoji.
Najteže mu pada
kada besmislicu čuje
da on uopće ne postoji.
Suze mu u oči nahrupiše
čim se sjeti
da on jedini ne može
Djedu Božićnjaku da piše.
Što želi, čemu se nada, što ga veseli.
On je usamljenik koji svima ispunjava želje
i ima širom svijeta ljubitelje.
Ipak, odluči on pismo napisati sam sebi.
Hm, dobra ideja, zašto ne bi?!
Dragi Ja,
ne mogu sam,
trebam pomoćnike.
Milijune njih!
Ne trebaju biti dimnjačari,
alkemičari ili mađioničari.
Trebaju samo znati
čuvati jednu tajnu
da ne pokvare noć bajnu.
Da ne kažu nikad nikom
kako ja zapravo ne postojim
kako se visine bojim
kako ne mogu kroz dimnjak proći
kako se tresem na hladnoći.
Ali uz tolike pomoćnike,
sve ću moći…
Pismo su te noći dobile sve bake, tete,
djedovi, ujaci, mame i tate,
A što je dalje bilo, sami odgonetate.